Kada je riječ o hrvatskim vinskim stručnjacima, prof. dr. sc. Edi Maletić jedno je od najpoznatijih imena na sceni, a s njegovim su radom upoznati i stručnjaci iz svjetske vinske industrije. Iza sebe ostavio je mnoge znanstvene radove i otkrića o kojima su pisale i američke dnevne novine ‘The New York Times’. Predstavnik je Hrvatske u najvećoj međunarodnoj organizaciji za vinogradarstvo i vinarstvo te je jedan od autora knjige ‘Vinova loza: ampelografija, ekologija, oplemenjivanje’ koja objedinjuje sve važne informacije o uzgoju vinove loze. S prof.dr.sc Edijem Maletićem za Wine&Only razgovarala je Klara Pelemiš.
Kako je izgledao početak vaše vinske karijere?
Nakon srednje ekonomske škole dvoumio sam se između upisa na ekonomski i agronomski fakultet, iako mi je već u to vrijeme posebnu pažnju privuklo vinogradarstvo i vinarstvo. Prijavio sam oba studija na kojima sam prošao sve prijemne ispite. Kada sam već htio upisati ekonomski fakultet - po nekom logičnom slijedu nakon srednjoškolskog obrazovanja - u zadnji trenutak sam se predomislio. Smatram da sam napravio najbolju odluku u životu.
1987. godine, pri kraju studija, ukazala mi se prilika za rad na Zavodu za vinogradarstvo i vinarstvo. U to vrijeme nisam imao ambicija slijediti vinogradarsku karijeru, ali obzirom na to da je u Hrvatskoj došlo do pozitivnih promjena na području vinogradarstva – tj. do pojave malih, privatnih proizvođača – život je učinio svoje. I sada sam već profesor s popriličnim stažem.
Radite na mnogim područjima vinogradarstva i vinarstva. Kako se osjećate u profesorskom zvanju?
Uživam u svom poslu te volim raditi s mladim ljudima. Volim struku, volim vino kao proizvod te smatram da je to jedan od rijetkih poljoprivrednih proizvoda koji ima krasnu priču. Priču u kojoj mi Hrvati zaista možemo napraviti puno više nego što radimo. Vino nikada nije do kraja ispričana priča, uvijek ima prostora da se napravi više. Dobar primjer za to su autohtone sorte, njihovo očuvanje i revitalizacija – čime se trenutno bavim. Posao je to koji okuplja mnoge ljude, ne isključivo agronome. Ja osobno taj rad doživljavam na način da oplemenjujem sebe i proširujem vlastite vidike, a rad s mladim ljudima i kolegama iz svijeta me čini jako zadovoljnim.
Predstavnik ste RH u OIV-u (International Organisation of Vine and Wine). Kako bi ste opisali to iskustvo? Na kakvom su glasu hrvatska vina unutar organizacije?
To je vrlo zanimljivo iskustvo. OIV je međunarodna organizacija koja uređuje vinogradarstvo i vinarstvo u svijetu. Nisu sve zemlje članice OIV-a, ali velika većina jest. U njoj se donose glavne odluke kojih se međunarodne zemlje pridržavaju, koordiniraju se mnogi poslovi, organiziraju kongresi. Organizacija potiče održavanje raznih manifestacija, edukaciju mladih znanstvenika i mnoge znanstvene projekte.
Ja sam nacionalni delegat u ekspertnoj grupi za genetiku i selekciju vinove loze, a inače sam predstavnik za cijelu grupu vinogradarstva. Predstavnik sam Hrvatske već dvanaest godina, a zadnje tri godine sam potpredsjednik te ekspertne grupe.
Kada je riječ o hrvatskim stručnjacima, tu znatno bolje kotiramo nego što kotiraju naša vina na tržištu. Kolege iz struke u Europi i svijetu dobrim su dijelom preko naših radova upoznati sa situacijom u Hrvatskoj, s našim resursima i našim vinima. Što, na žalost, ne možemo reći za vina na tržištu, vina na vinskim kartama, u restoranima, vinskim buticima - tu nas nema dovoljno. Hrvatska je zemlja koja sa svojim vinogradarskim površinama i proizvodnjom u ukupnoj svjetskoj proizvodnji sudjeluje s manje od 0,4 %. Ponosimo se činjenicom da smo tradicionalna vinogradarska zemlja - što i jesmo - jer je kod nas vinogradarstvo i vinarstvo započelo prije sigurno 2500 godina, možda i ranije. No, s druge strane, još uvijek se tržišno tražimo. Iz godine u godinu vina su nam sve bolja i sve cjenjenija među stručnjacima u svijetu. Ipak, za tržišni istup potreban je dobar marketing koji košta. Naši proizvođači su mali, pa sami ne mogu podnijeti financijska opterećenja tako snažnog marketinga. Iza toga bi trebala stati država, s ciljem da promjeni sliku o hrvatskim vinima u svijetu. U popularnoj literaturi o svjetskim vinima i vinogradarskim zemljama još uvijek nas svrstavaju u bivšu Jugoslaviju i u zapadni Balkan ili zajedno sa Slovenijom. Rijetko gdje smo prisutni kao zemlja i mnoga naša vina su neprepoznatljiva vani.
Hrvatska je zemlja koja ima idealne uvjete za bavljenje vinogradarstvom. Od temperature, klime, tla zemlje pa do geografskog položaja. Kako objašnjavate da se kao država fokusiramo više na uvoz nego na izvoz?
Mi smo jedna od rijetkih država koje imaju na tako malom prostoru tako veliku raznolikost te čak četiri klimatske zone. Te današnje četiri hrvatske regije, sukladno zakonu o vinu, imaju brojne vinogradarske položaje s dugom tradicijom autohtonih sorata koje nam dopuštaju proizvodnju visokokvalitetnih vina. Samim time, imamo sve uvjete da budemo uvršteni na vinsku listu svijeta.
Međutim, naš veliki problem je rascjepkanost posjeda. Prosječna veličina posjeda manja je od 0,5 hektara po vinogradaru. Imamo više od 40000 proizvođača na jednoj površini koja je manja od 20000 hektara ukupno. Tako male količine vina ne mogu biti konkurentne na svjetskom tržištu. Dobra stvar u cijeloj priči je što smo turistička zemlja i što dobar dio te naše proizvodnje možemo prodati unutar države- što je najbolji i najisplativiji “izvoz”.
Također, kada govorimo o temi uvoza i izvoza, valja napomenuti kako je naš izvoz znatno kvalitetniji od uvoza. Iako količinski izvozimo puno manje nego što uvozimo, riječ je u pravilu o vrhunskim vinima. S druge strane, uvozimo pretežito vina niže kvalitete. Izvozno smo orijentirani na okolne zemlje - BiH, Crnu Goru, Srbiju, Austriju, Njemačku, dok na velikim tržištima poput Francuske, Španjolske,Velike Britanije i Rusije nismo uopće prepoznati.
Možete li nam objasniti razloge male iskoristivosti poljoprivrednih površina u RH te zašto se hrvatsko vinogradarstvo uglavnom bazira na malim poljoprivrednim posjedima?
Rascjepkanost je veliki problem. Nama nedostaje politička odluka o okrupnjavanju površina, odnosno neki propisi koji bi regulirali zapuštene površine.Nažalost, mnogi koji se odluče saditi vinograd, suočeni su s ovim problemom. Rijetki su oni koji imaju nekoliko hektara u komadu. Kada se i nađe netko tko pokuša okrupniti posjede i krenuti s ozbiljnijom proizvodnjom, nađe se suočen sa “administrativnim zidom” tj. birokracijom. Tu su i problemi vezani uz vlasništvo - jer, teško je okrupniti površine kada se mnogi vlasnici niti ne znaju, a oni koji se znaju često ne žele prodati. Ništa ih ne košta “prazno posjedovanje” zemlje, pošto nema poreza na neobrađenu zemlju niti drugih zakonskih prisila koje bi zemlju stavile u funkciju.
Što bi po Vašem mišljenju, hrvatsko vinarstvo dovelo na višu razinu?
Potrebne su nam odluke i strategije razvoja koje bi educirale o okrupnjavanju površina. To bi rezultiralo pojavom nekolicine većih proizvođača koji bi imali konkurentne količine i tržišnu moć u smislu brendiranja i marketinga. No, opet ponavljam, brendiranje Hrvatske kao vinske destinacije nije moguće bez pomoći države. Moramo pokazati svijetu da mi ovdje nemamo samo sunce i more, već itekako bogatu vinsku ponudu. Za takvo nešto naprosto trebamo proizvoditi više. Nedostatni smo već u smislu pokrića vlastitih potreba, jer proizvodimo otprilike 80% potrebnog vina, što znači da preostalih 20% moramo uvesti. Tu se vraćamo na početak - moramo povećati površine i povećati svijest o našim vinima i vinarima.
Nedostaje li Hrvatskoj vinskih kritičara i stručnjaka? Smatrate li da bi edukacije o vinu ljudima trebale biti dostupnije?
Hrvatska ima dovoljno vinskih kritičara, ali – s druge strane – vinskih kritičara nikad nije previše. No, ipak, kritičari bi trebali biti ljudi s iskustvom i određenom edukacijom.To ne moraju nužno biti agronomi, ali neki minimum vinskog obrazovanja bi svakako trebali posjedovati kako bi mogli na ispravan način pisati o vinu, preporučiti neko vino ili ga pak - kritizirati. Ne kažem nužno da kritičari u Hrvatskoj to rade loše, ali smatram da tu itekako ima prostora za napredak.
Mi smo visokoobrazovna i znanstvena institucija koja je prvenstveno orijentirana na studente i proizvodnju inženjera. No, naravno da nam je omogućeno i da educiramo ostatak populacije, odnosno one koji žele znati više. Na fakultetu razmišljamo o pokretanju tečajeva koji bi bili namijenjeni osobama koji žele naučiti više o vinogradarstvu i vinarstvu, a nisu agronomi iz bilo kojeg razloga. Neki od njih možda samo žele povećati svoju opću vinsku kulturu, dobiti osnovno znanje koje im je dostatno da bi mogli naručiti i kupiti vino te društvu ispričati koju rečenicu više. Drugi pak planiraju raditi neki posao vezan za vino – npr. vinski kritičari, pisci, vlasnici restorana, hotela, sommelieri i sl.
Dugo godina smo organizirali različite tečajeve o vinogradarstvu i vinarstvu, a najpoznatiji su tečajevi za voditelje podruma. Prema mojim podacima, tu je edukaciju prošlo više od 1700 osoba. Radilo se o jednomjesečnim tečajevima, na kojima bi polaznici usvojili osnovna znanja iz područja vinogradarstva i vinarstva. Tim je tečajevima pogodovao i Zakon o vinu koji je propisivao da onaj koji se želi baviti s vinima i ići na tržište, mora imati ili odgovarajuću stručnu spremu ili završeni tečaj za voditelja podruma. Činjenica koja me posebno raduje jest da ljudi nisu dolazili samo zbog papira. Bilo je tu puno polaznika u dobi od 16 do 67 godina koji su došli da nauče nešto više.
Recite nam nešto o Vašim budućim projektima koje pripremate.
Zadnjih 20 godina radimo na autohtonim sortama, započeli smo s njihovim spašavanjem i revitalizacijom i došli smo do zaista jako vrijednih rezultata. Kao prvo, zaustavili smo eroziju autohtonih sorata i sve pronađene sorte smo identificirali i opisali - kolekcionirali u tzv. banku gena. Imamo ih 130 u našem vinogradu u Jazbini i još nekoliko takvih sličnih vinograda koji sadrže važnije sorte poput Graševine*, Kraljevine i Škrleta. Te tri sorte prve su započele s klonskom selekcijom, pa smo dobili zaštićena tri klona Škrleta, tri Kraljevine i četiri Graševine. Sada očekujemo registraciju klonova od drugih autohtonih sorata poput, primjerice, Plavca Malog, Pošipa, Maraštine, Debita, Pušipela i Žlahtine. Započeli smo klonsku selekciju s još nekim drugim, manje poznatim i manje raširenim sortama.
Što se novih projekata tiče, idemo u pravcu stvaranja rezistentnih sorata.To je trenutno vrlo aktualno u svijetu. Naime, kako je vinova loza najveći potrošač pesticida od svih poljoprivrednih kultura, puno naših kolega u svijetu okreće se ekološkom vinogradarstvu. S klasičnim Vitis Vinifera sortama jako se teško postižu dobri rezultati iz razloga što su one osjetljive na različite bolesti. Naime, većina bolesti je američka, dok je loza europska. Kada su se u Europi prije 150 godina pojavile filoksera i ostale bolesti, napravile su popriličan nered. Od tada moramo lozu cijepiti i prskati, što poprilično poskupljuje proizvodnju i zagađuje okoliš.
Ekološkiprihvatljiva proizvodnja puno je lakša s rezistentnim sortama. One se proizvode i stvaraju tako da se najbolje karakteristike Vitis Vinifere sačuvaju i da im se pridodaju geni iz američkih vrsta koji služe kao izvori otpornosti na najvažnije bolesti. To je dugotrajan i mukotrpan posao na kojem se mora raditi nekoliko desetljeća prije nego li se dođe do pravih rezultata. Također, takvim sortama treba puno vremena da ih ljudi prihvate, kako bi bile kadre zamijeniti postojeće. Među vinogradarima i vinarima još uvijek vlada poprilično negativan stav prema takvim sortama, jer ljudi imaju krivo razumijevanje kako su otporne sorte nekadašnji hibridi i misle da se radi o sortama koje su po kvaliteti grožđa daleko ispod klasičnih sorti.
To je nekada davno bilo točno. Međutim, danas se pojavljuju nove sorte koje u svojem genomu imaju oko 95% krvi čistih plemenitih sorata, a tek nekoliko postotaka je podrijetlom iz divljih američkih vrsta koje u pravilu nose otporne gene. Te sorte nisu u potpunosti otporne, ali su ekološki puno tolerantnije prema bolestima nego čista Vitis Vinifera i to je nešto čemu se sada okrećemo. Prve rezultate imamo, ali još nemamo sorte koje bismo preporučili za proizvodnju.
---
*g. Maletić je naglasio da, iako se lektori ne slažu, vinski stručnjaci pišu vinske sorte velikim početnim slovom. Stoga smo u ovom intervjuu poštovali to pravilo
Tekst: Klara Pelemiš
Foto: privatna arhiva, prof.dr.sc. Edi Maletić
Comments